Elegantna šetnica kroz divlje srce Velebita, kako brojni planinari opisuju gotovo 60 kilometara dugu Premužićevu stazu, ovih dana obilježava osamdesetu obljetnicu završetka gradnje. Staza je nazvana po projektantu, strastvenu planinaru i graditelju brojnih šumskih cesta i planinarsko-turističkih staza na Velebitu, poznavatelju krša zaslužnom za razvoj turizma i planinarstva u Hrvatskoj, šumarskom inženjeru Anti Premužiću. Građena je metodom suhozida, a zbog kvalitete gradnje i uklopljenosti u prirodni okoliš smatra se remek-djelom tradicijskog graditeljstva te je 2009. dobila status kulturnog dobra.
Obilježavajući obljetnicu, Nacionalni park Sjeverni Velebit u suradnji s Parkom prirode Velebit priredio je u petak program u sklopu kojega je otvorena stalna geološka izložba na otvorenom, koja prikazuje sastav stijena Velebita do dubine od 3200 metara starijih od 300 milijuna godina, obilazak Premužićeve staze uz vodstvo stručnjaka parkova i znanstvenika, te je završio navečer koncertom gudačkog kvarteta Sebastian na lokalitetu Štirovača.
Gradnju staze započetu 1929./1930. godine izvodili su majstori iz primorskih podvelebitskih sela i, rjeđe se čuje, jedna skupina zatvorenika. Staza na visini od oko 1500 metara iznad mora povezuje najatraktivnije dijelove Velebita i postala je metafora za prodor u novo poznavanje Velebita. "Do prije tridesetak godina Rožanski kukovi bili su nepoznati, najnepristupačniji i najljepši dio Velebita" pisao je 1960. Premužić.
O iznimnoj prirodnoj vrijednosti Velebita govori podatak da je na toj planini zabilježeno 2700 vaskularnih biljnih vrsta (sve biljke osim algi i mahovina), upravo koliko i na području cijele Njemačke, 150 puta veće površine od Velebita. Staza "otvara" Rožanske i Hajdučke kukove, strogo zaštićene prirodne rezervate i najzaštićenije dijelove prirode u Hrvatskoj.
Gradnja staze mijenjala je shvaćanje Velebita, te ponekad unosila i zabune. "Kad su prvi istraživači upali među njih (kukove), nailazili su na jedva savladive teškoće, ali su seljaci iz podvelebitskih sela s primorske strane dolazili sjeći šumu i kositi doce, služeći se slabo vidljivim i teško prohodnim nogostupima", pisao je Premužić.
Seljaci su imali svoje nazive za pojedine dijelove Rožanskih kukova, ali istraživači nisu uvijek hajali za njih, nego su ih nazivali imenima zaslužnih znanstvenika, što je unijelo zabunu.
Također, seljaci su poznavali jednu Crikvenu, ali otkada je staza prošla kroza nju, nastala je "lijeva i desna" Crikvena, objašnjavao je Premužić 1960. godine.
S modernizacijom, seljaci su prestali kositi dočiće i krajolik se bitno mijenjao. Premužić se tada zauzima da "Jablanačka šumarija sa svojim lugarima" održava dočiće i čisti korov te sijeno kosi i sakuplja ga divljači.
Unatoč velikom upoznavanju, Velebit u nekim aspektima i danas slovi za eldorado istraživanja u kojima se mogu očekivati razna iznenađenja i za koja se traži avanturizam kao važna kvalifikacija. Istraživanje dubokih jama, najskrovitijih i neistraženih dijelova te planine, jedno je od njih. Na Velebitu je istraženo nekoliko desetaka jama, među kojima i tri dublje od tisuću metara.
Sutra počinje Speleološki kamp PDS Velebit iz Zagreba, čiji je cilj istraživanje četrdesetak novopronađenih jama na području Gromovače, u čije središte su stavili jamu Sirenu.
Početkom kolovoza počinje još jedan kamp na Velebitu, koji će istraživati Lukinu jamu, najdublju hrvatsku speleološku pojavu. U organizaciji PDS Željezničara iz Zagreba, okupit će više od stotinu domaćih i inozemnih speleologa, među kojima veliki broj speleoronioca. Njihov cilj je proroniti sifonsko jezero na dnu jame, koje se nalazi na dubini 1421 metar, tek 17 metara iznad razine mora. Pripreme za taj kamp traju tjednima. Speleolozi donose opremu i postavljaju je u jamu kako bi omogućili istraživanje. I jedni i drugi su zahvalni graditeljima Premužićeve staze, bez koje bi mnoga poznavanja Velebita bila nemoguća. (Hina)